Udruga Alviza sa sjedištem u Veloj Luci registrirana je kako bi promicala
gospodarstvo na otocima te posebice održivost i zapošljavanje stanovništva,
posebice žena, kao uvjet ostanka, ali i opstanka, stanovništva u izoliranijim
krajevima Hrvatske.

Od samog početka u udruzi smo intenzivno istraživali otočne
tradicije i autentične proizvode te tražili predmet koji bi imao estetski, upotrebni i
komercijalni potencijal. Sastanci naše udruge su razmjenjivali na više lokacija, a
nekako se poklopilo da je uvijek negdje oko nas visio i taj jedan neobični drveni
predmet kojeg u Veloj Luci ima gotovo svako kućanstvo: prudilo.

Za vazda materijalo skromno, no duhovno vitalno te nadasve praktično otočno
stanovništvo, prudilo je prije svega bio i ostao uporabni predmet. Koristio se za
efektivno i higijensko sušenje ribe u vrijeme kada još nije bilo ni struje, a riblji
ulov se čuvao ili u soli tzv. salamuri, ili na zraku kada bi se uglavnom manje i
skromnije ribe, bukve ili gere, nabijale ne drvene grane (šipke) prudila. Kao što
danas skoro svaka kuhinja ima hladnjak ili grijač za vodu, otočne korčulanske
kuhinje su imale prudilo: nezaobilazni alat za sušenje ribe. No, davno je to bilo
kada je na otoke provedena struja, a danas, naravno, ne samo da postoje i hladnjaci,
postoje i najrazličitiji uredjaji kojima se riba može konzervirati. Ipak, iako se
promjenila njegova prvotna namjena, prudilo je preživjelo! Mnoga kućanstva na
otoku, iz generacije u generaciju, zadržala su tradiciju izrade ovog predmeta te ga s
vremenom počeli izradjivati i od drugih stabala, ne samo šipkovih (punica
granatum) grana već i od somine (juniperus samina) te su ga počeli koristiti i za
najrazličitije druge namjene jer se zbilja mnogo toga može objesiti na drvene šipke
ovog praktičnog predmeta.
Obično se napravi rupica da bi se prudilo objesilo i imalo estetsku i praktičnu
namjenu.